VEZ
Vezenje je tekstilna vještina putem koje su žene mogle pokazati svoju maštovitost i kreativnost te oblikovati vlastiti likovni izraz. Vezom su se najviše ukrašavali odjevni predmeti. Materijali na kojima se vezlo bili su platnena, svilena tkanina, sukno, kupovna čoha te pletena vuna i koža. Vez se izvodio domaćom ili kupovnom vunom te zlatnom i srebrenom žicom. Dva su osnovna načina vezenja. Vez brojem izvodi se brojenjem niti podloge. Vez po pismu teče slobodno i polaže se na podlogu prema nacrtanom ili zamišljenom liku.
Vezovi su mogli biti izvođeni bijelom niti ili u boji, pri čemu je izbor boja imao posebno simbolično značenje. Do posljednjih desetljeća 19. stoljeća žene su nit za vezenje same bojile biljnim bojama, tako se postizao smireni ugođaj predmeta.
Posebna vrsta veza je bijeli vez koji se svojom tehnikom bliži ukrasnom pletenju. Kod bijelog veza se na nitima platna stvaraju šupljikavi motivi, ovijeni bijelom pamučnom niti. Često su u funkciji ukrasnog šava koji povezuje dva dijela tkanine.
U gorskom se području vezlo i sa srebrenom žicom- srmom, a u Slavoniji i zlatom.
ČIPKA
Čipke su samostalni šupljikavi ručni rad od lanenih, pamučnih, svilenih, agavinih, srebrenih ili zlatnih niti. Dvije osnovne tehnike izrade čipke jesu šivenje iglom i prepletanje pomoću batića. Takva izrada počiva na vezu i prepletnom uzlanju niti. Među čipkarske tvorbe ubrajamo još i mrežaste, pletene, kukičane i strojno izrađene čipke.
ŠIVANA ČIPKA
Prve čipke nastale su u doba renesanse. Prvotna šivana čipka nastala je iz tzv. bijelog veza šivenog raspleta i pripleta. Kod raspleta iz tkanine se izvlači određeni broj niti potke, dok se preostale paralelne niti opliću iglom i koncem i tako stežući tvore određene uzorke. Bod pripleta zapravo je bod obameta, zračni bod.
Iglom i koncem stvara se uzlić koji se uvijek nastavlja na napetu poprečnu nit ili bod prethodnoga reda. Rasplet je vezan za okomite i vodoravne niti geometrijski raspletene podloge dok se bodom obameta slobodnije gradi zadani ukras.
ČIPKA NA BATIĆE
Do izrade čipke na batiće došlo je kada je slobodne niti osnove nakon što je tkanina skinuta s tkalačkog stana trebalo učvrstiti tj. međusobno ispreplesti da ne bi došlo do paranja tkanine. Razvojem tehnike preplitanja u jednom su se trenutku niti, radi lakšeg rada, počele namatati na držalice- batiće od olova, kosti ili drveta.
Za izradu šivene čipke potrebni su igla, konac i podloga u obliku okrugla ili zaobljena tvrdo napunjenog jastuka. Kod izrade čipke na batiće, osim jastučnog podloška potreban je i određeni paran broj batića na koje se namata konac te pribadače kojima se red po red učvršćuje ispleteni dio uzorka.
Primjere prve šivene čipke u Hrvatskoj možemo pronaći na bijelom platnenom ruhu kao što je ženska košulja na području od Istre do Dubrovačkog primorja. Na području srednje Dalmacije nalazimo primjere složenijih ukrasa, retičela- malih mrežica niti. Oko retičela šivanjem se, bodom obameta izrađuju željeni ornamenti.
Ženska pokrivala za glavu također su ukrašena bijelim vezom, pokojim raspletenim motivom te ponegdje ukrasnom prugom prvotne retičele uz dodatak rubne čipke izrađene na batiće.
PAŠKA ČIPKA
Paška čipka, čipka šivana iglom izvodi se bijelim vezom, izrizom, raspletom i pripletom. Poznat je i paški teg- ukras izveden bodom šivene čipke u obliku prvotne retičele, geometrijskih motiva: manji ispunjeni ili šuplji kružić; manji ili veći krug; polukrug; trokutić; romb; pravokutni ili trokutasti listić; cikcak pruge; te prava ili neprava četverolisna rozeta. Prozračnost ukupnoj slici ukrasa daju mali rubni kružići.
LEPOGLAVSKA ČIPKA
Čipka na batiće u prethodnim je vremenima bila rasprostranjenija na području Hrvatske od čipke šivane iglom. Rubni ukras napravljen čipkom na batiće prati platneni tekstil na području cijele Hrvatske. U bližoj povijesti vežemo ih za sjeverno- zapadni dio panonskog prostora Hrvatske- Podravinu, Međimurje i Hrvatsko zagorje. Jedno od naših najznačajnijih središta čipkarstva na batiće jest Lepoglava.
Čipku su oko 1400. godine u Lepoglavu donijeli pavlini. S vremenom je čipkarstvo postalo i poseban oblik narodnog stvaralaštva. U oblikovanju čipke koriste se geometrijski motivi užih ili širih pruga do barokne stilizacije cvjetnih uzoraka.
ČIPKA OD AGAVE
Na području naše zemlje nailazimo na još jednu posebnost, izradu čipke od agave. Prema predaji, vještina je porijeklom sa Kanarskih otoka, a u Hvaru je prisutna od polovice 19. stoljeća. Danas je izrađuju samo redovnice u benediktinskom samostanu u gradu Hvaru. Čipka se izrađuje od niti koje se posebnim postupkom dobivaju iz sredine svježih listova agave. Nakon obrade niti su bijele boje, prilično tanke i određene duljine. Po tehnici razlikujemo čipku zvanu tenerifa, tenerifu s mreškanjem i mreškanje na okviru. Tenerifa se radi na kartonu, tako da se prvo napravi podloga u obliku zrakaste paukove mreže. Zatim se iglom oko niti podloge isprepliću različiti, pretežno geometrijski ornamenti. Čipka od agave radi se bez predloška ili nacrta. Svaki je primjerak unikatan.
FOLKLORNI LIKOVNI IZRAZ
Likovni izraz hrvatskog folklora nije jednoličan i teško ga je obuhvatiti kao cjelinu zbog različitosti kulturnih područja te regionalnih i lokalnih specifičnosti.
Na prelasku iz 19. u 20. stoljeće pod utjecajem urbane gradske sredine dolazi do većih promjena u tradicijskoj kulturi pa i u likovnom izražavanju.
Tekstilne rukotvorevine čije primjere pronalazimo na odjevnim i drugim tekstilnim predmetima koji su se upotrebljavali na seoskom gospodarstvu, gotovo uvijek su izrađivale žene.
Brojne tehnike vezenja, apliciranja i izrade čipke bile su veoma važan završni postupak kojim se postizao prepoznatljiv izgled narodne nošnje.
Arhaičnijim načinima ukrašavanja smatramo ona koja se izvode tokom samog postupka tkanja dok tehnike ukrašavanja koje se izvode vezom pamukom, vunom, svilom, ukrašavanje gajtanima i komadićima kože smatramo novijima.
Precizna izrada pojedinih ukrasnih detalja te koloristička i ornamentalna ritmizacija na mnogim primjerima svjedoči o visokim kreativnim i estetskim dometima lokalnih žena.
Različite materijale, tehnike izrade i lokalne posebnosti povezuje gotovo jedinstven princip ornamentalnog oblikovanja. Dominantno je plošno oblikovanje, simetrija, geometrijska ornamentika( paralelne crte, cik cak motivi, rombovi, zakrivljene linije, „S“ motiv i spirale u različitim kombinacijama, motiv rozete i kruga).
Geometrijski i geometrizirani ornamenti najčešće su komponirani u horizontalnom nizu, ponekad i unutar kružnog polja. Osnovni je način komponiranja jednoličan niz koji nastaje ponavljanjem istoga motiva ili ritmičnom izmjenom grupe motiva posebno na tkanim i vezenim ukrasima te čipkama.
Biljni i životinjski motivi stilizirani su u različitom stupnju. Biljni motivi koji se najčešće pojavljuju su cvjetovi i grančice u različitim kompozicijama. Motiv srca i Kristov monogram IHS pripisuju se utjecaju baroka.
Zoomorfni motivi izvedeni su u izrazito geometriziranim varijantama do ponekih gotovo realističnih interpretacija.
Ljudski lik relativno je noviji i rijedak motiv.
Boje koje se najčešće koriste su akromatske u kombinaciji s primarnima.
Narodna nošnja i motivi koji ih ukrašavaju izražavaju dublji irealno- magijski smisao te određeno društveno značenje. Folklorna likovna ostvarenja potrebno je promatrati u sklopu tradicijske kulture u kojoj su nastale. Narodna nošnja pokazatelj je statusa pojedinca u seoskoj zajednici te pojedinog životnog razdoblja ili događaja.
Boje također imaju svoje tradicijsko značenje u odijevanju. Djevojke, mladenke, mlade žene nosile su obilje ukrasa crvene boje kako bi se zaštitile od zlih sila i osigurale si sretnu budućnost. Žene koje su postale majkama više djece nosile su zagasitije boje. Što je žena bivala starijom to su ukrasi na njenoj odjeći bili jednostavniji. U središnjem u nizinskom području u žalosti i koroti nosila se bijela odjeća bez ukrasa.
Ornamenti koji se koriste za ukrašavanje imaju svoja simbolična značenja. Motive je potrebno sagledati unutar cjelovita predmeta, cijele kompozicije koja ukrašava predmet.
